Psalms 89

1Milosti ću Gospodnje pjevati uvijek, od koljena na koljeno javljaću istinu tvoju ustima svojima. 2Jer znam da je zavavijek osnovana milost, i na nebesima da si utvrdio istinu svoju, rekavši:

3“Učinih zavjet s izbranim svojim, zakleh se Davidu, sluzi svojemu: 4Dovijeka ću utvrđivati sjeme tvoje i prijesto tvoj uređivati od koljena do koljena.

5Nebo kazuje čudesa tvoja, Gospode, i istinu tvoju sabor svetijeh. 6Jer ko je nad oblacima ravan Gospodu? ko će se izjednačiti s Gospodom među sinovima Božijim?

7Bogu se valja klanjati na saboru svetijeh, strašniji je od svijeh koji su oko njega. 8Gospode, Bože nad vojskama! ko je silan kao ti, Bože? I istina je tvoja oko tebe.

9Ti vladaš nad silom morskom; kad podigne vale svoje, ti ih ukroćavaš. 10Ti si oborio oholi Misir kao ranjenika, krjepkom mišicom svojom rasijao si neprijatelje svoje.

11Tvoje je nebo i tvoja je zemlja; ti si sazdao vasiljenu i što je god u njoj. 12Sjever i jug ti si stvorio, Tavor i Ermon o tvom se imenu raduje.

13Tvoja je mišica krjepka, silna je ruka tvoja, i visoka desnica tvoja. 14Blagost je i pravda podnožje prijestolu tvojemu, milost i istina ide pred licem tvojim.

15Blago narodu koji zna trubnu poklič! Gospode! u svjetlosti lica tvojega oni hode; 16Imenom se tvojim raduju vas dan, i pravdom tvojom uzvišuju se.

17Jer si ti krasota sile njihove, i po milosti tvojoj uzvišuje se rog naš. 18Jer je od Gospoda obrana naša, i od svetoga Izrailjeva car naš.

19Tada si govorio u utvari vjernima svojim, i rekao: “poslah pomoć junaku, uzvisih izbranoga svojega iz naroda. 20Nađoh Davida slugu svojega, svetim uljem svojim pomazah ga. 21Ruka će moja biti jednako s njim, i mišica moja krijepiće ga. 22Neće ga neprijatelj nadvladati, i sin bezakonja neće mu dosaditi. 23Potrću pred licem njegovijem neprijatelje njegove, i nenavidnike njegove poraziću.

24Istina je moja i milost moja s njim; i u moje ime uzvisiće se rog njegov. 25Pružiću na more ruku njegovu, i na rijeke desnicu njegovu. 26On će me zvati: ti si otac moj, Bog moj i grad spasenja mojega.

27I ja ću ga učiniti prvencem, višim od careva zemaljskih. 28Dovijeka ću mu hraniti milost svoju, i zavjet je moj s njim vjeran. 29Produljiću sjeme njegovo dovijeka, i prijesto njegov kao dane nebeske.

30Ako sinovi njegovi ostave zakon moj, i ne uzidu u zapovijestima mojim; 31Ako pogaze uredbe moje, i zapovijesti mojih ne sačuvaju, 32Onda ću ih pokarati prutom za nepokornost, i ranama za bezakonje njihovo;

33Ali milosti svoje neću uzeti od njega, niti ću prevrnuti istinom svojom; 34Neću pogaziti zavjeta svojega, i što je izašlo iz usta mojih neću poreći.

35Jednom se zakleh svetošću svojom; zar da slažem Davidu? 36Sjeme će njegovo trajati dovijeka, i prijesto njegov kao sunce preda mnom; 37On će stajati uvijek kao mjesec i vjerni svjedok u oblacima.”

38A sad si odbacio i zanemario, razgnjevio si se na pomazanika svojega; 39Zanemario si zavjet sa slugom svojim, bacio si na zemlju vijenac njegov. 40Razvalio si sve ograde njegove, gradove njegove obratio si u zidine.

41Plijene ga svi koji prolaze onuda, posta potsmijeh u susjeda svojijeh. 42Uzvisio si desnicu neprijatelja njegovijeh, obradovao si sve protivnike njegove. 43Zavratio si ostrice mača njegova, i nijesi ga ukrijepio u boju;

44Uzeo si mu svjetlost, i prijesto njegov oborio si na zemlju; 45Skratio si dane mladosti njegove i obukao ga u sramotu.

46Dokle ćeš se, Gospode, jednako odvraćati, dokle će kao oganj plamtjeti gnjev tvoj? 47Opomeni se kakav je vijek moj, kako si ni na što stvorio sve sinove Adamove? 48Koji je čovjek živio i nije smrti vidio, i izbavio dušu svoju iz ruku paklenijeh?

49Gdje su pređašnje milosti tvoje, Gospode? Kleo si se Davidu istinom svojom. 50Opomeni se, Gospode, prijekora sluga svojih, koji nosim u njedrima svojim od svijeh silnijeh naroda, 51Kojim kore neprijatelji tvoji, Gospode, kojim kore trag pomazanika tvojega.

Blagosloven Gospod uvijek! Amin, amin.

52